Guess who's back :)
Nisam odavno bila na blogeru. Imam dosta novog štiva za nadoknaditi, ali ću to polako. Još nam stižu i ovi praznici pa ne bi trebalo biti problema. Dakle, blogove na sunce! 
U zadnje sam vrijeme poprilično učila, danas je prošao taj prvi test koji ima ulogu parcijale, ali nisam baš zadovoljna, tako da se i prije samih rezultata smijem izjasniti kako se ne nadam Bog zna čemu. Ja sam učila onako kako samo i znam, što bi rekli "sa razmjevanjem", a u ovom testu su bile za nadopuniti bukvalne rečenice iz knjige pa je možda moje prepričavanje učinilo iste besmislenima. Vidjet ćemo. Sada me čeka malo spavanja, zaslužila sam vala 
Ostalo, ništa novo, ništa specijalno. Kako sam se družila uglavnom s knjigom zadnjih dana, sav moj izlazak je bila kafa između i poslije predavanja.
Od one moje zadnje zbunjenosti prozrokovane nersećom mog dobrog prijatelja bojim se da nije ostalo ništa, ali trebala sam znati da će biti tako. Od onih sam što se lako zanesu budalaštinama. Sa svakim telefonskim pozivom koji smo Lafac i ja izmijenili i sa svakim njegovim "O da, puno sam bolje" ja sam bivala mirnija i ubjeđenija da se, vidjevši ga onako ugrzhanog, u meni, samo, probudio majčinski instikt, da sam ga poželjela zagrliti, zaštiti ili šta već. Ali da ne trčim pred rudo, možda kada ga vidim ovo dva tri dana ponovo poletim, ali otom-potom
Ne znam čak ni da li bih to voljela ili ne.
Sretan Vam Dan Državnosti, Bajram Šerif Mubarek Olsun ili nek' Vam je sa srećom samo vikend, šta ko već slavi
). Ali kako nisam neki pretjerani ljubitelj TVa, religiozno pratim jedino Simpsone, uvijek zaboravim da je upravo ta emisija jedan od najboljih lijekova za sve.
, i o tome da li je u bolnici, kad je operisan...ja nisam htjela zvati njegovu mamu, znam da je ženi dosta ljudi i sl. Ali, danas me je krenulo: sretnem prijatelja koji mi je dao tačne koordinate da ja nađem Lafca koji je budan i generalno u dobrom stanju. Ništa više nije morao reći, ja sam poletjela preko brda i dolina i stigla na kraj posjete. U meni taj neki osjećaj...ne znam. I poletjela sam prema informacijama, za svaki slučaj da ja provjerim, kad tako dobro poznati par crnih očiju gleda u mene. Ne znam kako sam zadržala suze dok me preplavljavao neki osjećao između leptirića i dragosti i tuge i ovoga i onoga ( napomena samoj sebi: ne zaboravi da je "prijatelj", zovimo ga HIpokrit, stajao par metara, došao je da ga vidi a ja o tome pojma nemam). Zagrila sam ga bez obzira jesam li ga uvrijedila gdje, nisam se mogla kontrolisati, pa sam ga počela napadati i sl. Hipokrit mu ništa nije prenio, a moja dva poziva od 400 propuštenih nisu bila toliko upečatljiva. "Ti si mene prestala voljeti" nisam čula jer je uslijedilo da ga je zvala, i dolazila mu, prijateljica iz razreda, upućeno kao "mogla si i ti". Ona će svoje dobiti poslije (ljubomora je mala riječ), a sa Hipokritom ne želim više imati dodirnu tačku. Izgladiti smo nesporazum, držali se za ruke i dogovorili da se napijemo hahaah. On onako sladak, neobrijan u starkama sa nekoliko posjekotina, u nečemu što je isgledalo kao "dobro izgledam u pidžami". Jedva sam otišla okrečući glavu od Hipokrita (pogodite ko mi se maloprije javio na msn-u kao ništa se nije desilo), osjećajući se kao da sam se nagutala vrelog kamenja. Sjetila sam se kako sam neki dan čitala u svom, tako prastarom, dnevniku kako su mu ruke drhtale tu i tamo u razgovorima, kako mi je išlo na živce kao bih slučajno primijetila neki značajniji pogled ili ovo ili ono. Nekako smo odrasli, on je postao kuler a ja uplašena srna. Je li on mene zaboravio? I da li će stvarno ispasti da sam ja zaljubljena u njega a on mene već "iskihao"?! Uh...
